GOSPIN ODGOVOR

Odavno je poznato da biskup Ratko Perić ne vjeruje u ukazanje Gospe u Međugorju. To je već samo po sebi presedan koji se nigdje drugdje nije dogodio, da lokalni biskup "minira" Gospu. U posljednje vrijeme čak ismijava i Gospu i vidioce tvrdeći da je dokaz njegovoj nevjeri broj i trajanje ukazanja (na tisuće ukazanja kroz 30 godina).
Gospa ima specifičan odgovor na te sumnje. Prije svega, Međugorje uvijek vrvi hodočasnicima. Čak i u obične radne dane u najlošijem dijelu godine kao što je npr. siječanj. Barem desetak autobusa i mnogo automobila uvijek je tamo. Naprotiv, u Lourdesu i Fatimi zimi je pustoš, iako nitko tamo ne sumnja u Gospu. Ali najnoviji odgovor Gospe na biskupove sumnje bio je fascinantan. Iz 70 država svijeta u kolovozu je u Međugorje stiglo preko 50.000 mladih ljudi većinom mlađih od 20 godina. Sada su naravno i oni, kao i milijuni hodočasnika koji godišnje dolaze u Međugorje budale koje vjeruju u ono u što pametni biskup ne vjeruje.

Logička je pogreška ako se traže materijalni dokazi o pojavi Gospe. Ona ne nudi materijal, nago Duh, pa tako treba tražiti duhovne dokaze. Ti dokazi su milijuni vjernika koji se svaki dan penju na brdo ukazanja i na križni put Križevac mučeći se da dođu do vrha tog vrletnog brda neki čak i bosi, a neki u starijoj dobi ili invalidi. Bolesnu djecu nose na nosilima po tom strmom kamenju pokazujući time snagu Međugorja. Duhovni dokazi su svjedočanstva ne samo vidjelaca, nego i drugih ljudi među kojima ima i ateista, koji potvrđuju da se u Međugorju događa nešto izvan uobičajenih prirodnih zakona. Duhovni dokaz je nekoliko pokušaja bombardiranja Međugorja iz zraka koje ni jednom nije uspjelo. Još neki ljudi čuvaju padobrane pomoću kojih su se spuštale bombe koje nisu eksplodirale. Piloti su, naprotiv, svjedočili da su imali zdravstvene probleme prilikom letova iznad Međugorja. Nasuprot tome, biskupov dvor (bivšeg biskupa Pavla Žanića koji također nije vjerovao Gospi) u Mostaru je do temelja izgorio od pogodaka srpskog topništva. Ali ni to nevjernom biskupu nije dovoljno. Duhovni dokazi su brojna izlječenja za koja medicina nema objašnjenja. Duhovni dokaz je i to što brojni svećenici dolaze u Međugorje. Samo s mladima na ovogodišnjem skupu bilo ih je više od 600 u istom trenutku. U Međugorje dolaze i brojni biskupi. Samo u 2005. godini bilo ih je 15 iz 12 zemalja Europe, Južne i Sjeverne Amerike, Azije i Afrike. Pokojni splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić koji je više puta hodočastio u Međugorje, uspoređivao je to mjesto s Fatimom. 
U afričkoj državi Malavi gradi se križ sličan međugorskom na vrlo sličnom brdu. Izgradnju donacijama podupire jedan poduzetnik iz Engleske. U Austriji je već 1984. osnovano društvo Gebetsaktion Maria Königin des Friedens (Molitvena akcija Marija Kraljica mira). Pozitivan stav prema događajima u Međugorju izrazili su i praški kardinal František Tomašek, te bečki kardinali Franz König i Christoph Schönborn, kao i naš kardinal Franjo Kuharić. Jesu li svi ti ljudi (osim Schönborna danas već pokojni), ludi fanatici koji vjeruju ili su za života vjerovali u bajke, a samo je Ratko Perić pametan? Čini se ipak da nešto kod njega nije dobro posloženo. Katolički duhovni pastir tog ranga trebao bi slušati Isusa, a Isus kaže da je poniznost najveća vrijednost čovjeka. Da je samo malo ponizniji, odmah bi uočio da je problem kod njega i u trenu bi ga riješio. Ovako, on i dalje luta kroz oblake svoje taštine, a cijela Crkva zbog toga pati.

LAŽI BEZ GRANICA
Kada nam pred našim očima prekrajaju i izmišljaju povijest, a mi koji smo ju stvarali smo u većini još živi, koliko li su tek prekrojili stariju povijest. Zato i jest moguće da je prije samo 150 godina bilo svega milijun Srba, a danas ih ima deset puta toliko. S druge strane broj Hrvata  (2,3 milijuna 1846. g) se u isto vrijeme nije niti udvostručio.
Najnoviji štos velikosrpske mafije koja nesmanjenom žestinom provodi projekt velike Srbije je tužba američkih Srba protiv jedne američke kompanije da je "pomogla Hrvatskoj vojsci da izvede genocid". Jadnici tuže, a ni sami ne znaju tko su. Golema asimilacija u nekoliko valova i kroz nekoliko stoljeća imala je narav genocida ponekad s krvlju, a ponekad bez nje. Nakon toliko silnih prevođenja Hrvata na pravoslavlje malo koji Srbin može biti siguran da je doista Srbin čak i u nekim dijelovima Srbije, a autohtoni Srbi u Hrvatskoj u velikoj većini mogu biti sigurni da su zapravo potomci silom popravoslavljenih Hrvata.
Na takav mračan način je slavni hrvatski izumitelj Nikola Tesla postao Srbin. Taj mit su do te mjere izreklamirali, da danas pišu rugalice svakome tko se usudi reći da je Tesla zapravo bio Hrvat pravoslavne vjere proglašavajući takve skoro bi se reklo maloumnicima (luđacima). Na internetskim stranicama se pojavljuju imena slavnih povijesnih ličnosti koji su se izravno izjasnili kao Hrvati pravoslavne vjere kao što su Petar Preradović, Josip Runjanin i mnogi drugi i sve njih proglašavaju Srbima. Projekt je živ, draga gospodo koji mislite da velika Srbija više ne predstavlja opasnost! Uostalom, i sam srbijanski predsjednik Boris Tadić nas na to podsjeća svake godine tvrdeći da je "Oluja" zločin. Drugim riječima, i danas želi proširiti Srbiju na tzv. "Krajinu". Da ne želi, ne bi akciju proglašavao zločinom.

TKO SVE MRZI ROME (CIGANE)
Europu potresa afera koju je zakuhao njezin predsjednik Nikolas Sarkozy koji bi se po kratkom postupku riješio novodoseljenih Roma iz Rumunjske. Oni su tamo došli legalno jer su građani države članice Europske unije, a tamo je prolaz ljudi slobodan. Pa ipak, za neke i nije baš jako slobodan. Inspirirani Sarkozyjem, čak su i Talijani iskazali želju za nečim sličnim, ali kada su vidjeli reakcije iz drugih država, brzo su umukli.
Ta priča se i te kako tiče i nas Hrvata. Za razliku od uglednih Europljana, mi smo toliko sotonizirani kao neki "rasisti" i "mrzitelji" Roma, da ne smijemo niti izgovoriti njihovo lijepo tradicionalno ime Cigani po kojemu ih stoljećima poznaje cijeli svijet. Doduše, u tome nismo baš sami, jer se ime Roma pojavljuje i u cijelom svijetu. Očito je da su mnogi teško zgriješili prema tim ljudima, pa onda te grijehe peru promjenom njihovog imena, a onda i dalje prljaju ruke na Sarkozyjev način.
Zapravo se trebamo zapitati: Ljudi, kuda smo to dospjeli? Stoljećima su u cijeloj Europi živjeli Cigani privlačeći svojim osebujnim životom maštu umjetnika, pustolova i romantika. Bili su bohemi, lutalice, ptice nebeske, ali prije svega glazbenici, a žene plesačice. Zaludili su mnoge, pa čak i samog Georgesa Bizeta u čijoj je operi "Carmen" upravo ciganka plesačica glavna junakinja. Čak i danas u Mađarskoj postoji ciganski simfonijski orkestar koji je nedavno oduševio i zagrebačku publiku. Postoji i opereta "Barun Ciganin" i brojne ciganske pjesme koje su i danas popularne širom svijeta.
I onda se je najednom dogodio kopernikanski obrat. Zbog nekog razloga, možda baš zbog glupih ljudi koji su prema Ciganima pokazivali prezir i mržnju, ime Cigani postalo je uvredljivo, a pojavilo se je novokomponirano ime Romi, koje kao nije uvredljivo.
Ali ime nije ništa promijenilo. Odjednom se Roma mnogi žele riješiti kao da su zaraženi kugom, a Mađari čak imaju "proturomsku" stranku koja na izborima dobiva gotovo svaki peti glas. No, nešto se je i kod njih promijenilo. Cigani su bili šeretici, zabavljači, glazbenici i lutalice. Svima su bili zanimljivi i svi su ih voljeli takve kakvi su bili. A Romi su zaustavili kola, sagradili prljava naselja puna smeća, bave se politikom, ne žele se školovati i organizirano šalju žene i djecu na križanja u prosjačenje, barem u Hrvatskoj. Drugim riječima dosadni su. Izgubili su izvorni identitet, a nisu stvorili novi unatoč novom imenu. Trebali bi se i sami malo potruditi da žive bolje. Država bi ih trebala podržati, a neki Hrvati bi trebali prestati njihovo ime koristiti kao uvredu vičući svojim protivnicima "Cigane", jer time vrijeđaju i njih same, ali i sebe, jer se deklariraju kao primitivci.

"RATNI ZLOČINCI"
Nevjerojatna je lakoća kojom se etiketiraju ljudi. Svi znamo koliko su suđenja za ratne zločine na području "bivše Jugoslavije" politički obojena s malo ili ništa naglaska na pravdi. Sve je podređeno nekoj imaginarnoj "pomirbi" nekakvih "balkanskih plemena", nekoj neodređenoj "kolektivnoj samokritici u stilu "svi smo činili zločine", "svi se svima ispričavamo", ili "neki od nas su činili ružne stvari, ali narodi nisu krivi".
I dok političari mogu bez mnogo grižnje savjesti davati takve opaske, jer na neki način u njihovom opisu radnog mjesta jest i sposobnost vještog laganja, sudovi su mnogo ozbiljnija institucija. Oni, tj. njihove konačne presude, jedan su od važnih dokumenata pomoću kojih se kasnije piše povijest. I upravo tu je odgovornost sudova najveća. Pravomoćna osuđujuća presuda trebala bi, ako je sud ozbiljan, opečatiti čovjeka teškom oznakom ratnog zločinca do kraja života. To je strašan čin osude i izuzetno tragičan ako se njime opečati nedužan čovjek.
Zato bi sud pri izricanju takvih presuda trebao biti izuzetno oprezan. U Americi postoji izreka da je bolje pustiti 10 krivih na slobodu, nego osuditi jednog nevinog. Ali sudovi, kako međunarodni, tako i hrvatski, uopće ne mare za sve te pravne i moralne ograde.
A tek mediji? Bezobzirno npr. Branimira Glavaša tituliraju "ratni zločinac", što mu je nešto kao službeni naslov, iako dobro znaju koliko nemoralno je osuđen čovjek koji u ratu ni inače nije činio nikakvo zlo. To dobro znaju svi koji su boravili u Osijeku u strašnim ratnim danima, a osobito Srbi i njihov paroh kojega je štitio bolje nego Indijci svete krave. Užasno je osuditi nedužnog čovjeka, a još gore medijski ga razapeti. Ali za istinu ima dana. Strpimo se.

JUGOSLOVANSKE ŽELEZNICE?
Jedna vijest bi trebala duboko prodrmati uspavane Hrvate oguglale na rasprave o zakonima, reformama, sindikalnim referendumima, proračunima i sl. Od nje bi se trebala slediti krv u žilama svakom domoljubnom Hrvatu. Radi se naravno o formiranju neke vrste "Jugoslovenske železnice" ili možda "Jugoslovanske železnice", jer se formira zajednička slovensko-hrvatsko-srpska željeznička kompanija. Takav monstrum ne postoji niti u Europskoj uniji gdje je zajednička država već stvorena, a stvara se tamo gdje zadah rata još nije nestao. Pri tome šute i političke stranke, osobito one domoljubne orijentacije, šute čak i udruge iz Domovinskog rata, a naravno, šute i sindikati. Baš ih sve briga što se pred nosom svih nas događa protuustavno udruživanje u neku zajedničku balkansku asocijaciju.
I zašto nam se sve to događa? Kažu, zbog bržeg protoka robe i ljudi. Da ne povjeruješ. Hoće li nova firma ukinuti granice? Ne ubrzava li se promet vlakom popravkom tračnica? Stanje u prometu željeznicom je katastrofalno. Od Ljubljane do Beograda se udaljenost tek nešto veća od 500 km prelazi za devet sati, dakle prosječnom brzinom koja jedva prelazi 50 km/h, kao za vrijeme Austro-Ugarske. I onda u takvom stanju formiramo nešto što nas uvezuje u neku balkansku tvorevinu, ne bismo li uštedjeli koju minutu vožnje po uništenim tračnicama u sve tri države. Na posljetku, kako će se zvati nova kompanija? Hoćemo li imati tri naziva, kao na starim jugo-novčanicama? Hoće li nam se ćirilica opet pojaviti na vagonima i postajama? A moćni svjetski kreatori treće Juge na samom kraju utakmice, u sudačkoj nadoknadi, zabili su nam gol uguravši nas u barem jedan kutak njihove ljubljene treće balkanske Juge. Daleko smo dogurali na samom pragu Europske unije.

DRUŽENJE I KAVICA SU IM VAŽNIJI OD MUČENIKA
U Udbini je blagoslovljena Crkva Hrvatskih Mučenika sagrađena u srednjovjekovnom stilu iz doba hrvatskih vladara. Bilo je tamo sedam biskupa koje je predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić). Bili su tamo i drugi ugledni ljudi – predsjednik Sabora Luka Bebić, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, Miroslav Tuđman, Zdravko Tomac, Zvonimir Šeparović i njegova supruga Branka, general zbora Josip Lucić i drugi visoki časnici i još mnogo domoljubnih Hrvata sa svih strana.
Ipak, najzanimljiviji su oni kojih nije bilo. Ogroman broj onih koji mašu svojim domoljubljem nije bilo tamo gdje je trebalo zahvaliti onima koji su svojim životima koje su davali kroj jedan i pol milenij omogućili i njima da uživaju u vlastitoj državi. Nije bilo čak ni zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, a posvećuje se crkva na njegovom području. Najupadljiviji je ipak bio nedolazak predsjednika i premijerke. Prezident Ivo Josipović je najprije brao grožđe s veleposlanicima, zatim pio kavicu s građanima u stilu svog zloglasnog prethodnika, a onda otišao na vaterpolo utakmicu, gdje mu se je pridružila premijerka Jadranka Kosor nakon što se je prije podne zabavljala s podmlatkom stranke. Oboje su trebali zajedno sa svojim obožavateljima doći u Udbinu odati počast onima čija krv im je omogućila i kavicu i govorancije i vaterpolo i da mogu imati funkcije u vlastitoj državi. Samo je najstariji, Luka Bebić, dokazao da se može biti i u Udbini i na vaterpolu isti dan. Zapravo, u Udbini su trebali biti svi – i suci, i poduzetnici, i čelnici svih stranaka, i stari partizani, makar i lažni, jer davnim mučenicima svi oni duguju svoj današnji položaj. Prezir prema mučenicima koji su svoj život predali upravo njima i svima nama na dar, znači prezir i prema Domovini, prema Bogu, prema svim ljudima i na kraju prema samima sebi. Iz takvog moralnog ponora naša država doista nema kuda izići.