LJUBITELJI SRBIJE RATUJU PROTIV EU

Mi Hrvati smo često u povijesti iz svoje države napravili ruglo najčešće pretežno vlastitom krivnjom, poput mazohista koji uživaju u vlastitoj patnji. Činimo to i danas na možda najbizarniji način do sada. Ali danas to lakrdijanje s vlastitom domovinom ima novu dimenziju koje ranije nije bilo. Sve se događa unutar Europske unije čiji smo integralni dio, pa se to pretvara u lakrdijanje s Europskom unijom. Tako svaka naša domaća budalaština poprima obilježja međunarodne, tj. europske budalaštine.

Na žalost danas imamo vladajuću ekipu koja se sastoji uglavnom od ljubitelja i navijača Srbije. Oni su istovremeno fanatični neimari koji po tko zna koji put pokušavaju sagraditi Skadar zvan "Treća Jugoslavija" ili "Zapadna Balkanija" ili tko zna kako bi ju prozvali. Oni poput vihora odmah po ulasku u Europsku uniju ulijeću u zagrljaj komšijskih šefova i "žvale" se s njima znamo koliko puta izražavajući im svoju beskrajnu ljubav i želju da svi budemo u istoj državi pa da nam bude "lepo kao pre".

Ćirilica se u patničkom gradu Vukovaru uvodi podlo, pod okriljem noći i u nazočnosti stotina do zuba naoružanih specijalnih policajaca koji ni krivi ni dužni moraju gledati tu sramotu i čak štititi ju od možda nekog nezadovoljnog hrvatskog građanina koji teško može podnijeti da napadači i zlikovci, nakon što nisu kažnjeni za svoje nedjelo, dobivaju još i nagradu za svoje sotonske čine.

Nakon što su se hrvatski branitelji napokon ujedinili kao nikad od 1991. godine i kada su vidjeli da je "vrag odnio šalu", ti ljudi koji iz dna duše mrze državu kojom vladaju i za što ih je vlastiti narod izabrao pribjegavaju "mekšoj", ali jednako pogubnoj taktici. Idemo svi zajedno razgovarati, i Hrvati i Srbi, i Vukovarci i oni koji to nisu, pa ćemo svi zajedno naći "neko rješenje" da se ipak uvede ćirilica tamo gdje joj nije mjesto, ali na "meki način", po pogućnosti tako da same žrtve zločina skinu svečanu vrpcu i otvore tu sramotu. To je otprilike kao da se osuđenika na smrt moli i uvjerava da pjeva hvalospjev krvniku i njegovim nalogodavcima dok mu sjekira pada prema vratu. Uzgred još i strogo kontrolirana takozvana "hrvatska" televizija otkriva nam toplu vodu javljajući nam "senzacionalnu" vijest da je ćirilica i hrvatsko pismo i da su se Hrvati njome služili u Bosni i Hercegovini. Kao da do sada nismo znali za našu ćirilicu zvanu Bosančica.

Našim čelnim navijačima Srbije puna su usta zakona koji se mora provoditi, pa eto, ako nam i nije pravo, ne smijemo ga kršiti ni u Vukovaru. A pogledajmo kako to oni provode zakone na koje se toliko pozivaju.

Prema posljednjem, "na kapaljke" obavljenom popisu pučanstva, u Vukovaru ima 27 683 stanovnika, ali je u biračke spiskove upisano 32 612 birača. Dakle, ne samo da sve vukovarske bebe i maloljetnici imaju pravo glasa, nego to pravo imaju i mrtvaci. Da konfuzija bude još veća i manipulacija olakšana, prema policijskoj evidenciji u Vukovaru se vodi 42 231 osoba s mjestom prebivališta. Drugim riječima, za potrebe izbora, tj. da bi pobijedili oni koji se sviđaju bivšim agresorima, Vukovar se "napuhava" za gotovo 5.000 ljudi, ili za oko 18%. Dakle, lažna petina Vukovara bira nezakonitu vukovarsku vlast. Ali za potrebe ćirilice ni to nije dovoljno. Za tu prigodu grad se "napuhava" za blizu 15.000 ljudi ili gotovo 53%. Drugim riječima, ćirilica se uvodi za "treću polovicu, dakle za lažni dio Vukovara koji ne postoji. Tako se Zakon o pravima nacionalnih manjina provodi pomoću kršenja tri druga zakona i to Zakona o prebivalištu, Zakona o boravištu i Zakona o popisu birača. A predsjednik pravnik se pravi da to ne zna i ne vidi.

No i da nisu prekršena ta tri zakona, ćirilica se opet ne bi smjela uvesti, jer nigdje u svijetu, pa valjda ni kod nas, nije dopušteno zločinima mijenjati etničku strukturu nekoga kraja ili mjesta. Takve promjene ne mogu biti priznate. U Vukovaru nedostaje oko 3.000 ljudi koje su poubijali srpski zlikovci. Njima treba pribrojiti još i statistički mogući priraštaj za te 22 godine, tj. djecu koja su se realno mogla roditi. Već i zbog toga priča o 33% Srba pada u vodu. Napokon, zločin ne može biti nigdje nikakav temelj za stjecanje. Tko npr. ubije svoju ženu, ne može od nje naslijediti ništa, niti naplatiti njezino osiguranje ili bilo što drugo. Nagrađivanje zločina ne postoji ni u građanskom pravu, a potpuno je besmisleno kada se radi o masovnom ratnom zločinu s elementima genocida.

Uza sve to stoji i činjenica da je Vukovar mjesto od posebnog pijeteta prema žrtvama zločina, pa je ćirilica već i zbog toga tamo apsurdna. Ali kada se radi o pijetetu, zašto je takvo mjesto samo Vukovar? Vrijedi li 3.000 Hrvata u Vukovaru više nego 56 Hrvata u Baćinu ili 16 Hrvata u Kostriću kod Kostajnice (16 ljudi je tamo živjelo i svi su pobijeni). Smijemo li se cijenjkati brojem ubijenih, pa mjestom pijeteta proglašavati samo ono mjesto gdje je ubijeno mnogo ljudi? Mjestom od posebnog pijeteta bilo bi logično proglasiti svako mjesto zločina s obilježjem genocida, a takvih samo od vemena srpske agresije 1991. godine ima preko 100. Kada bismo tome pribrojili i mjesta na kojima su partizani ubijali sve što je hrvatsko, gotovo se od mjesta pijeteta ne bi vidjelo ništa drugo. Možda je preciznije reći da je cijela Hrvatska mjesto od posebnog pijeteta, a također i dijelovi Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije, jer tamo su vodili križni putovi, a kasnije su tamo bili srbijanski nacistički logori za Hrvate. Podsjetimo, i to su zločini koji ne zastarijevaju. Naš hrvatski grijeh je činjenica da se nitko nije protivio uvođenju ćirilice u Borovo selo, a osobito Dalj, gdje je također počinjen zločin i koja također trebaju biti mjesta posebnog pijeteta.

ZA RAČUN ZLIKOVACA RATUJU PROTIV EU

Dok na sve to što se događa na našoj društvenoj pozornici čelnici Europske unije s podrugljivim osmijehom koji otprilike znači: "vidi glupe Hrvate, što su sve spremni progutati", sasvim drukčije reagiraju kada naše domaće budalaštine prijeđu granicu Hrvatske i kada dotaknu njihove interese. Tada Europska unija podiže silu i prijeti nam "krupnim kamenjem".

A domaći čelnici koji su se još nedavno kleli u to da nisu komunisti toliko su vezani uz mitologiju tzv. "druga Tita", da su se poistovijetili s jednom njegovom navodno slavnom epizodom, a to je bio razlaz sa Staljinom. Pa kao što u starim jugoslavenskim knjigama piše da je "drug Tito svojim povijesnim NE Staljinu osigurao neovisnost svoje države od SSSR-a", oni poput žabe koja je vidjela da potkivaju konja pa i ona digla nogu, vide sebe u ulozi "druga Tita, pa misle da izgovaraju svoje "povijesno NE" Europskoj uniji.

U stvarnosti oni su rekli "povijesno NE" sebi i svojoj političkoj karijeri koju nikada nisu zaslužili i koju su ionako upropastili katastrofalnim ekonomskim rezultatima koji zapravo predstavljaju bankrot proračuna unatoč stalnom podizanju poreza, unatoč stalnom smanjivanju prava svih i svakoga, unatoč rasprodaji svega što se još može prodati i unatoč rekordnoj turističkoj sezoni. Njima nitko i ništa ne može pomoći, ali tragedija je što sa sobom u propast vuku cijelu državu koju im je razočarani narod povjerio prije dvije godine. I na kraju, suočeni s propašću, umjesto da traže pomoć u novoj državi čiji smo sada dio, odlučuju se na pravni rat protiv te iste države i to zbog šačice nekadašnjih državnih kriminalaca koji su širili užas po stranim državama, a stalno su uživali zaštitu "druga Tita" i njegovih sljedbenika sve do danas,.

SRBIJA – VJEČITI ZAROBLJENIK MRŽNJE

Koliko se god srbijanski političari iz petnih žila trudili da u nekim razdobljima ostave dojam demokratičnih i dobronamjernih ljudi koji žele mir i ljubav u odnosu na Hrvatsku i Hrvate, njihova neobuzdana mržnja provaljuje nezadrživo iz dubokih provalija njihovih pomračenih umova prilikom svake makar malo napete situacije. Događaji u Vukovaru i Podunavlju uopće najbolje potvrđuju da silna želja za velikom Srbijom ni jednog trenutka nije prestala živjeti, pa čak se nikada nije ni za malo smanjila. Vodeći ljudi Srbije, kao i njihovi agenti u susjednim državama, pa i u Hrvatskoj, samo teatralno, kao u "pozorištu", nabacuju ponekad smiješak na lice, tu i tamo skinu kravatu, spremni su zagrliti i "zažvaliti" svoje hrvatske partnere (obvezno tri puta), izreći koju prijateljsku frazu, ali iz njih u konačnici ipak provaljuje bijes zbog neostvarenog veklikosrpskog sna koji ih odaje i poništava sve efekte njihove ranije glume.

Budući da nisu mogli ratom ostvariti svoju vjekovima sanjanu veliku državu, pokušavaju dio nje doći u miru, političkim "muljanjem" i lažima bez granica. Kao vodič u tom nastojanju služi im "Memoranduim 2" kao nasljednik Memoranduma SANU koji nije ostvaren. Za razliku od prvog memoranduma iz 1986. godine, ovaj nigdje nije objavljen i svi tvrde da ne postoji, a ipak se provodi. U tom drugom memorandumu kao ciljevi se navode:

- skidanje krivnje za rat sa Srbije, odnosno podjela krivnje, čime agresija Srbije na Hrvatsku postaje "građanski rat".
- briga za Srbe izvan Srbije koja se sastoji iz toga da se nikada ne prizna gubitak Knina, "krajine" i "slavonskih zemalja", tj. čeka se povoljan trenutak za njihovu obnovu
- poticanje slabljenja Bosne i Hercegovine i stvarane uvjeta za izdvajanje "republike srpske" i njezino pripojenje Srbiji.
- održavanje ledenih odnosa sa Crnom Gorom i jačanje tamošnjih Srba
- trajno nepriznavanje države Kosovo, što su čak bacili u lice Europskoj uniji bez ikakve adekvatne reakcije ("ne morate priznati, samo razgovarajte").

Provođenje "Memoranduma 2" prati urnebesna propaganda koja po svojoj glasnoći, uloženom novcu i trudu, drskosti, a ponekad i gluposti, nadilazi svo "srbovanje" iz kasnih 80-tih.

"VUKOVAR JE SRBIJA"

Još prije desetak godina Vukovarci su s užasom izvještavali da srpska "deca" u dobi od 15-tak godina (koji idu u posebne srpske škole kao u apartheidu) dobacuju svojim hrvatskim kolegama da će "da ih kolju gore nego njihovi starci 1991". U međuvremenu "deca" su odrasla i učvrstila su svoja velikosrpska "ubeđenja" i samo čekaju povoljnu prigodu.

U međuvremenu ponekad, kada im se pruži prilika, "vežbaju srbovanje", kao npr. u Borovom selu na juniorskom prvenstvu Europe u košarci gdje su razvili srbijansku zastavu s ispisanim imenom "Vukovar" na ćirilici. Još veću podvalu napravili su sami organizatori nogometne utakmice između Srbije i Hrvatske, kada su razvili transparent dugačak 30 metara s imenom Vukovar na ćirilici. Uzgred je spaljeno nekoliko hrvatskih zastava uz pjevanje "klaćemo Hrvate", "nož, žica, Srebrenica" i druge "lepe srpske pesme". Na sve to naš predsjednik na tribinama nije ni trepnuo. Naprotiv, lepo se je zabavio u društvu svog komšijskog domaćina.

Propaganda putuje i svijetom. Srbiji je možda najlakše s najvećim Hrvatom svih vremena Nikolom Teslom, kojega su odavno ukrali i većinu Hrvata uvjerili da je bio Srbin. Njemu je nedavno podignut spomenik u New Yorku na kojem piše Nikola Tesla, Srbin i Amerikanac. O "Tesli Srbinu" govorio je i sam srbijanski predsjednik. Natavno, nitko iz Hrvatske nije reagirao. Možda nije zgorega ponoviti. Tesla je bio vjernik istočnopravoslavne vjere (prepisano iz krsnog lista), rođen u hrvatskom mjestu Smiljanu u Lici. Neki misle da je samo pravoslavlje dovoljno da se čovjeka proglasi Srbinom. Ali što se tiče Srbije, tamo Tesla nikada nije živio i samo je jednom na desetak sati došao u Beograd, a kasnije je rekao da "njegova noga nikada ne će stupiti u taj grad", dok je jezik Vuka Karadžića smatrao "čobanskim".

Hrvatsku popustljivost glede Tesle sada srpska propaganda koristi pa ide dalje. Srbi postaju Ruđer Bošković, Ivan Gundulić, pa čak i papa Sixto V, sin Hrvata iz Boke Kotorske. Doduše, i sami Hrvati su ponekad jeftina roba na prodaju. Tako je Josip Pančić, botaničar, Teslin sumještanin po podrijetlu iz Novog Vinodolskog, postao Josif Pančić, srpski botaničar da bi postao predsjednik novoosnovane SANU, a Ivo Andrić je najprije bio Hrvat katolik iz Bosne, zatim Srbin (da bi napredovao u diplomaciji), pa nacist (ljubitelj Hitlera, da bi mogao biti jugoslovenski ambasador u Berlinu), te na kraju Jugosloven ateist, komunist i titoljubac, (da bi mogao biti "državni pisac" i na kraju nobelovac). Drugim riječima bio je sve što donosi lovu i lažnu slavu, čime je znatno umanjio vrijednost svoga književnog rada.

Srpska propaganda ide i mnogo dalje, pa se proglašava da "srpski genetski haplotip" dominira na Balkanu, Srbi su gradili babilonski toranj, vodili su ratove u Britaniji, pa čak je Isus Krist možda Srbin po majci, "jer je ime Marija neosporno srpskog porekla", za 35 milijuna eura jadna i bijedna "republika srpska" sagradila je kičasti "Andrićgrad" u Višegradu, a Srbija proglašava sve jugoslavenske sportske medalje srpskima, pa tako Srbi postaju Mate Parlov, Matija Ljubek, Đurđica Bjedov, Miroslav Cerar, Leon Štukelj itd. Nedavno je na srbijanskoj televiziji u emisiji "Srpske sportske legende" gostovao – Ivo Daneu, slovenski košarkaški as iz 60-tih. Ponekad srpski propagandiasti upadaju u krajnju glupost i sami sebe karikiraju stihovima kao: "Nebo je plave srpske boje i na njemu sjedi Srbin bog".

Sad se postavlja pitanje čemu ta silna buka od srbovanja i zašto baš sada, jer neko vrijeme nije je bilo. Takva propagandna histerija tipična je za države koje se spremaju za rat. No Srbi znaju da u pojedinačnom ratu s Hrvatskom nemaju nikakve šanse. Vjerojatno se uzdaju u neke prognoze o propasti Europske unije ili o najavama velikog svjetskog rata u kojemu bi i mala Srbija mogla nešto ušićariti i napokon postati velika. No bez obzira na njihovu poznatu balkansku neracionalnost, mi smo im prvi susjedi, a kad imaš takvoga "komšiju" onda moraš uvijek pušku imati na dohvat ruke. Tko zna što mu padne na pamet?