ZAŠTO NAS "MULJA" MMF

Tko bi ikada došao na ideju da čita stare novine? Možda jedino znanstvenici i publicisti kada im treba nešto iz povijesti za neku knjigu. Ipak, ponekad bi trebalo pogledati vrlo stare vijesti da prozremo kako nas "muljaju" ugledne međunarodne institucije kojima bismo kao trebali vjerovati.

Tako na primjer 24. listopada 2007. godine ugledni hrvatski dnevni list na naslovnoj stranici golemim naslovom objavljuje "tajni izvještaj" Međunarodnog monetarnog fonda o tome da su Hrvatska i Libanon "najzaduženije zemlje svijeta". U podnaslovu stoji: "Hrvatska stoji lošije od Koreje uoči krize 1996. godine". Panika se dalje nastavlja na 5. stranici na kojoj se koči naslov: "Oslabite kunu jer vam prijeti slom". U nadnaslovu stoji: "U raljama krize MMF upozorava na velik vanjski dug i nizak gospodarski rast". Na početku teksta još se Hrvatska uspoređuje s Rumunjskom, Bugarskom i Srbijom, dakle dobro staro balkansko društvo.

Važno je napomenuti da je to bilo vrijeme prije te čuvene svjetske recesije. A u njoj je Hrvatska prošla kako je prošla, to znaju naši građani. Ali nismo imali "gradove šatora" u kojima žive ljudi ekonomski propali kao što se je dogodilo tamo odakle su nam prijetili slomom – u SAD-u. Nismo doživjeli krizu kao Koreja, nismo se slomili od prezaduženosti, ali zato su se slomili drugi u našoj blizini koji su bili "dobri" po mjerilima MMF-a, kao što su Mađarska i osobito Grčka, pa i neki jači su bili na rubu, kao npr. Island.

Tri godine kasnije isti taj MMF tvrdi da mi posljednji izlazimo iz recesije. S nama su jedino – Kirgistan, Rumunjska (opet) i Latvija. I ponovo napadaju kunu pjevajući izlizani refren o rušenju kune, inače ćemo propasti. A kuna je stabilna već petnaestak godina, za razliku od nekih "moćnih" valuta koje stalno "vrludaju". I tek što su nam zaprijetili svim mogućim katastrofama, vidi čuda!
Priznaju da je sama Europska unija na rubu propasti zbog eura koji je u komi, a u komi je zbog katastrofalnog stanja Grčke, Irske i Portugala. Pače, dok uz pomoć domaćih "analitičara" dokazuju da Hrvatska ne može bez MMF-a, ovaj na velika vrata ulazi u – Irsku. A još jučer smo se divili toj istoj Irskoj "joj, da nam ne bar biti kao oni".

Što povezuje ta dva "bisera" MMF-a? Prvi put bilo je to u jeku predizborne kampanje prije izbora za Sabor. Cilj je očito bio ocrniti tadašnju vlast ne bi li izbori donijeli obrat. Drugi put bilo je to uoči rasprave i glasovanja o povjerenju vladi. Vjerojatno je bilo nekih očekivanja da bi vlada mogla pasti, pa – ajmo joj pomoći da brže tresne.

Zašto bi MMF miješao svoje prste u domaće političke prilike i "navijao" za "lijevu" opciju u odnosu na "desnu"? Voli li MMF neke hrvatske političare, a mrzi druge? Očito je da financijaši prema nikome ne osjećaju ni ljubav ni mržnju. Oni naprosto brinu o svojoj kesi. Iz Hrvatske naprosto treba izsisati više financijskog "soka". Budući da procjenjuju da će im "lijevi" u tome biti korisniji, "drukaju" za njih.
Zato ne treba velike svjetske institucije, pa ni MMF, uzimati previše ozbiljno. Možda je najpreciznije reći: Kada te kudi MMF budi zadovoljan jer si jak, a to njima smeta. Brini se ako te hvali, jer to znači da si im "mušterija".

Treba reći da MMF u tome nije nikakva iznimka. Slične poteze povremeno vuku i svjetska banka, i Human Rights Watch i mnogi drugi. U datom trenutku, u skladu s "gazdama" za čije interese rade i koji ih plaćaju, vade iz "velike vreće" upravo podatak koji im odgovara, redovito nepovoljan za Hrvatsku. Nepovoljan mora biti zato da se naivnim Hrvatima slomi moral, da počnemo vjerovati da smo nesposobni sami upravljati svojom državom i da bi bilo najbolje drugima povjeriti da to čine. Kada bi to uspjelo, uspjeh bi bio potpun. Hrvatsku bi se onda moglo "osloboditi" od cijele njezine imovine. Onda ostaje samo granica, zastava i himna, a sve drugo pripada strancima.

Ipak, unatoč našoj legendarnoj naivnosti, mi učimo lekcije, pa makar presporo. Vlasnici starih kamenih kuća ne prodaju svoju imovinu ili ako prodaju postavljaju astronomsku cijenu za svaku malu napuštenu šupu. Mnogo je teže manipulirati ljudima koji su "skužili" igru. Zato se u pomoć pozivaju razne egzotične države kao Kirgistan. No čini se da sada više ni to ne pomaže. Ulazimo u Europsku uniju, pa ostaje sve manje mjesta za "muljanje".

PLJESAK BEOGRAĐANIMA

Pred dvadesetak godina kada su granate pljuštale poput kiše po svim gradovima i selima koji su srpskoj vojsci bili u dometu nismo ni sanjali da ćemo za tako kratko vrijeme iskreno zapljeskati Beograđanima. Pa ipak, oni su to zaslužili.
Podsjetimo se. U vrijeme priprema za gay paradu u Beogradu građani tog susjednoga glavnog grada izišli su na ulice noseći križeve (krstove) i vjerske slike u mirnom ali odlučnom protivljenju paradi. Učinili su ono što mi Zagrebčani nismo imali snage učiniti – pozvati se na Boga u kojega vjerujemo i reći "ne" paradiranju.

Ono što se je kasnije dogodilo ne služi na čast ni srbijanskoj državi koja je na svoje mirne građane poslala policiju kako bi silom prokrčila gayevima ulice za njihovu paradu, a niti agresivnim ljudima koji su onda napali policiju. Nasilje nije dobro nikada i ni u kojem obliku.

Ali protivljenje gay paradiranju mora doći prije ili kasnije. To zlo se mora zaustaviti. No da ne bi zlobnici dobili argumente za napade na "rigidne i zaostale Hrvate", nikome ne pada na pamet mrziti ili čak zlostavljati ljude istospolnih sklonosti. Vjerujemo da ih ni u Srbiji ljudi ne mrze. Njih je uvijek bilo i to je stalna pojava koja prati razvoj čovječanstva. Oni su uvijek imali neke svoje mikro-zajednice i manje-više su normalno živjeli sa svojim većinskim heteroseksualnim sugrađanima. Mi stariji pamtimo kako su u poduzećima i u gradu uopće bili poznati ljudi takvih sklonosti. Niti je njih itko dirao, niti su oni bili agresivni. Imali smo besprijekoran suživot bez političkih parola.

No paradiranje je nešto sasvim drugo. To je manifestacija bahatosti i reklamna kampanja u korist homoseksualaca. Svake nas godine oni "podučavaju" kako ih moramo specijalno poštovati i gotovo se sramiti što i mi nismo takvi. Kod toga je najopasnije pomodarstvo. Gay mladićima se prikazuju i oni koji to nisu, jer nekima je to jedini način da dobiju publicitet, da budu "face", da ih se vidi i čuje u javnosti. To je neizrečeni poziv ostalim dečkima i curama da im se pridruže. Ako se ta pojava gleda u širem kontekstu, ona ulazi u sklop kampanje protiv religije, protiv braka, protiv obitelji, za ubijanje nerođene djece, za kloniranje, za GMO hranu i dr. Drugim riječima, za što manje živih ljudi, a što više mrtvaca, kako bi krupni svjetski kapital mogao požderati ono što ne može kada se suoči s ljudima koji vjeruju, koji imaju obitelji i djecu i koji ni za što ne bi prodali zdravlje, ljubav, čast i slobodu.

Na posljetku gay paradiranje ima i osobinu presedana. Ono daje za pravo i drugim skupinama da također paradiraju. Tako uskoro možemo očekivati paradu pedofila, pristaša abortusa, sotonista i tko zna kakvih sve skupina. Na posljetku, nemamo li i mi heteroseksualci pravo na paradu? Ali zašto? Hoćemo li živjeti bolje ako neprestano netko paradira gradovima? Zato još jednom, bravo Beograđani!

"BEZVEZNJAK" I "MIŠ" U HRVATSKOJ POLITICI

Što biva kad političar s prevelikim ambicijama izgubi živce pokazalo se je nedavno u Saboru, kada je pred zastupnicima pročitano pismo podrške premijerki u kojoj je vođa oporbe Zoran Milanović nazvan "irelevantnim" (nevažnim) za Europsku uniju. Pismo je potpisao glavni tajnik najjače stranke u Europskom parlamentu Europske Pučke stranke Antonio Lopez Isturiz, inače Bask iz Pamplone. Oporbenog čelnika je to toliko "puknulo", da je uglednog europskog političara nazvao "bezveznjakom" i "mišem koji bi trebao biti u rupi".

Budući da se u politici svašta može promijeniti, pa i to da Milanović dobije toliko žuđenu vlast u Hrvatskoj, možda će morati razgovarati s "mišem". Onda će vjerojatno i sam morati postati još manji mišić da bi s njime općio. Nije uzalud izreka da riječi mogu ubiti, a mogu biti i oružje (političkog) samoubojstva.

ANTICIVILIZACIJSKI IZGON KARDINALA

Hrvatski vrhbosanski kardinal Vinko Puljić odlukom suda u Sarajevu istjeran je iz svog boravišta na zahtjev udovice nelegalno ubačenog špijuna UDBE iz doba bivše države, a koja je i sama bila udbaška špijunka. To je dakle pravna država na muslimanski (bošnjački) način. Kada si jači, zgazi slabijega i malobrojnijega. I to u gradu koji se je do prije nekoliko stotina godina zvao Vrhbosna jer su ga naseljavali većinski Hrvati i nitko nije znao što znači riječ islam. I to iz kuće koju je novcem svojih vjernika sagradio prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Štadler, kandidat za proglašenje svetim.

Gdje su sada sve te prijateljske i uglađene riječi o multikulturalnosti i vjerskom suživotu? Gdje je sada reis ul ulema Mustafa Cerić da obrani kolegu? Gdje su sve te silne udruge za ljudska prava koje urnebesno grme kad neka budala baci kamen na džamiju ili pravoslavni manastir? To je dakle način na koji bi Bosna i Hercegovina htjela ući u Europsku uniju – progonom katolika kod kuće, dok plače nad pravima muslimana u Europi.

Ipak, nije sve crno. Gradonačelnik brani kardinala tražeći "odgodu izgona". Iako sud iz srednjeg vijeka ostaje kod odluke da se nasilniku mora dati ono što je silom oteo, građani su protiv izgona kardinala. Čini se da nakon "srbovanja", ponestaje goriva i "bošnjakovanju" i da ljudi počinju shvaćati da ne možeš biti sretan ako si otjerao susjeda (komšiju) i da je sreća jedino u prijateljstvu.

Ipak, Hrvati u susjednoj državi daleko su od sreće. Doduše, u najnovijim promjenama Ustava Bosne i Hercegovine ima izgleda da Hrvati dobiju svoju federalnu jedinicu. Međutim, nitko ne spominje granice te jedinice. Drugim riječima, to može značiti "betonažu" Bosne po Daytonu, uz izdvajanje hrvatskih općina. Ali to onda znači da teritorijalni "ratni plijen" ostaje osvajačima, ponajviše Srbima. U tom slučaju vjekovna hrvatska Posavina ostaje Srbima, a onda vjerojatno i Srebrenica, mjesto najvećeg genocida. Takva BiH bi doista bila jadna i ako takva uđe u Europsku uniju, teško i Europskoj uniji s takvim utegom na nogama.

TADIĆEVO ŠUPLJIKAVO "IZVINJENJE"

Eto, dočekali smo i to. Srbijanski predsjednik došao je u Vukovar i ispričao se za patnju i žrtve koje su Srbi nanijeli Hrvatima. Doduše, nije rekao baš tim riječima, ali smisao je sasvim jasan. I što ćemo sada? Trijumfirati zbog ipak nekako pristigle isprike? Radovati se napokon ostvarenome miru? Na žalost, ni jedno ni drugo.
Ponajprije, isprika ili kako je Tadić na srpskom jeziku rekao "izvinjenje", bilo je prije svega rezultat pritiska iz Europske unije kuda i Srbija želi ići. To je očito iako to negiraju oba predsjednika. Da je to izvorna volja srbijanske države, ne bi došao na "lijevi" datum, nego onda kada se je sve i dogodilo, a to je 18. studenoga. Ne bi poput desanta doplovio trajektom, nego bi zajedno s Hrvatima dopješačio iz bolnice do groblja.

Isprika gubi pravi smisao i zato jer se je i naš predsjednik Ivo Josipović ispričao Srbima zbog poginulih Srba u Paulin Dvoru. Smisao isprike gubi se jer se izjednačavaju zločini koji se ni po čemu ne mogu izjednačiti. Nije riječ o razlici u broju ubijenih koji se ne mjeri jedinicama nego nulama iza jedinice, nego o okolnostima događaja.
Srbi u Paulin Dvoru pobijeni su u situaciji kada su "njihovi" bili posvuda unaokolo i u kojoj su branitelji bili u očajničkom položaju, a "civili" su još špijunirali za protivničku stranu protiv onih koji im za cijelo vrijeme obrane, dok su s tri strane bili opkoljeni, nisu učinili ništa nažao, nego su pače s njima dijelili skromnu koricu kruha.
Hrvati u Vukovaru, naprotiv, pobijeni su (uz uobičajeno mučenje), nakon što je srpska vojska zauzela Vukovar i u situaciji kada ih nitko nije ugrožavao. To je njima bila prigoda za "bal vampira" po dobrom starom partizanskom običaju. Učinili su to u još preko 100 sela i gradova diljem Hrvatske ubijajući sustavno i planski sve što nije srpsko, da se Hrvatima zatre svaki trag.

Ono što je najgore, nitko nikad do sad sa srpske strane nije otvoreno osudio uzrok koji je do zločina doveo, a to je velikosrpska politika Slobodana Miloševića (koji je mrtav) i njegovog duhovnog mentora Dobriše Ćosića koji je s 89 godina još živ i nitko mu nikad nije sudio. Naprotiv, tvrdnjom da je "Oluja" zločin Tadić svake godine jasno priznaje da žali samo zbog ubojstava, a ne iz zbog težnje Srbije za tuđom imovinom i da je projekt velike Srbije živ. Niti Srpska pravoslavna crkva nikada nije osudila politiku osvajanja tuđih teritorija. Čak i mitropolit (nadbiskup) u Zagrebu nosi naslov "zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije, što znači da SPC priznaje samo Italiju, a Hrvatska i Slovenija su još za nju u sastavu Srbije.
Dok je stanje takvo, ne može se govoriti o nekom važnijem koraku prema miru, a osobito ne prema prijateljstvu sa Srbijom. Još traje primirje u kojem oružje šuti, "business" se donekle širi, hrvatski i srbijanski estradnjaci deru se kod "komšija", ali Srbija i dalje čeka dobru priliku da uzme ono što do sada nije uspjela. Hrvatskoj dakle preostaje samo oprez i stalna vojna spremnost. Mir – ta divna i veličanstvena riječ – jako nam je daleko. Toga trebamo biti svjesni.