IMA LI MJESTA "EUROFORIJI"

Nakon nekoliko godina "mukotrpnog pregovaranja" i "velikog napretka Hrvatske" na redu je "euroforija" (europska euforija) zbog nečeg sasvim običnog kao što je ulazak Hrvatske tamo gdje je oduvijek i bila

Poput skrivenih dijelova sante leda, na vidjelo polako izlazi sva prljavština tzv. suda u Haagu zvanog "ICTY" dajući "inspiraciju" razbojnicima da sude pravednima

Neki režimi poznati su po tome što svojim građanima izmišljaju stvarnost kakve nema, ali oni žele da ljudi u nju vjeruju. Jedan takav režim osjetili smo na svojoj koži u doba zlosretne "juge". Mislili smo da nam se takvo što ne može ponoviti.

Na žalost, u novom stoljeću koje je trebalo biti bolje, ta nam se priča ponavlja, ali kroz "režim", vjerovali ili ne, cijele Europske unije, točnije preko njezinih birokrata iz Bruxellesa. Oni nas euforično uvjeravaju da smo napokon zadovoljili "stroge kriterije" njih samih, pa nas eto velikodušno primaju u svoje selo. Odmah hvale i sami sebe kako su "odlično odradili težak posao pregovora s Hrvatskom". Hrvatska je dakle bila "zločesto dijete" koje su oni strpljio i marljivo kultivirali i sada je dijete sazrelo i ne mora više dobivati batine.

LOV NA "ODBJEGLU OVCU"

Stvarnost je zapravo sasvim drukčija. Hrvatska se je kroz Domovinski rat "otkvačila s lanca" velikim europskim gazdama trošeći vrijeme, krv i novac na rat da bi preživjela. Miloševićeva Srbija za to je vrijeme dobila "mandat" da bude čoban koji će ognjem i mačem privesti u tor odbjeglu ovcu. Kada nije uspio, gazde su ga odbacili kao istrošeni štednjak.

E sad je trebalo otkvačenu ovčicu ponovo uhvatiti, ali na mirniji način, diplomacijom i uvjeravanjem. Najprije su izolirali i proglasili negativcem prvog hrvatskog predsjednika dr Franju Tuđmana i tako su ga u izolaciji držali dok nije umro (a možda su mu u tome i pomogli). Zatim su svojim brdom novca zagospodarili hrvatskim financijskim sustavom i dijelovima gospodarstva. Ključni dio bio je preuzimanje u vlastite ruke svih najvažnijih medija, od televizije do pisanih novina, koje već dugo plešu po njihovim notama. Na posljetku su nam pomoću cijelog tog sustava instalirali najprije Ivicu Račana,  zatim Stjepana Mesića i na posljetku Ivu Josipovića. Njihov posao bio je vraćanje Hrvatske natrag u tor, tj. u Zapadni Balkan kao neku vrstu "treće juge".

Tako su nam stvorili stvarnost koje nema, kao u lošim znanstveno-fantastičnim filmovima. Hrvatska je zaostala balkanska država koja sama ne zna živjeti i dobroćudni Europljani su voljni izvući ju iz te zaostalosti, ali uz uvjet da se "utopi" u Balkan koji joj je "prirodni okoliš". Uz to smo još i svi zajedno "zločinačka organizacija", a zločinci smo već zato jer postojimo i jer smo se u ratu obranili.

I mi smo marljivo u toj lažnoj matrici odrađivali europske zadatke. Poštene i časne ljude smo najprije revno izručivali u Haag, a kasnije ih ni krive ni dužne sami sudili na duge zatvorske kazne. Neumorno smo se ljubili s našim "balkanskim komšijama" koji su nam prouzročili neizmjerne boli.

Na kraju smo "uspješno proveli mnoge reforme i pokazali zrelost za ulazak u europsku uniju". U stvarnosti je to bio prirodni i normalni napredak Hrvatske kakav bi bio i bez europskih tutora. Uostalom, napredovala je i Europska unija koja je i prije bila nesavršena kao i danas.

Ustvari, da su nas primili 1995. godine rezultat bi bio još bolji i za Hrvatsku i za Europsku uniju. Već tada smo bili bolji od Rumunjske i Bugarske danas, a kasnije se je pokazalo da smo solidniji i od Grčke, Portugala i još nekih. Ali to nije bio cilj Europske unije. Cilj je bio Hrvate prikazati kao neodgovornu dječicu koju su eto mudri europski učitelji poučili, "prevaspitali" i sada smo njihovom zaslugom "sazreli".

Sada treba zbog svega toga euforično nazdravljati i uživati u samima sebi, a mi bismo trebali klicati od sreće što nas je "veliki brat" pripustio u svoj podrum. Ali na svu sreću još jednom su nas podcijenili. Istina je da smo donekle naivni zato jer smo dobroćudni, čak i lakovjerni. Ali kao stari narod koji ima  dugu povijest, brzo učimo na vlastitim pogreškama i zato smo pročitali europsku igru. Ipak, zbog zarobljenih medija i dalje pričamo bajke u javnosti, ali ljudi ipak znaju kako doista stvari stoje. A stoje između ostalog tako da nam poraženi ratni neprijatelji pakiraju lažne optužnice inspirirani sudom u Haagu, pa i našim sudovima.

JOŠ BI I "SRPSKA" SUDILA GENERALIMA

Kada zloduh iziđe iz boce, nitko ne zna koliko će daleko doći i hoće li ga i kada itko moći vratiti u bocu. Toga se nisu sjetili vladajući ljudi u Hrvatskoj uključujući i pokojnog predsjednika dr Franju Tuđmana kada je Hrvatska pristala bezuvjetno se predati na milost i nemilost ad hoc (na brzinu sklepanom) sudu u Haagu.

Istina, poštenim ljudima s neiskvarenim umom nije bilo lako domisliti se da bi netko mogao na tako prljav način napasti Hrvatsku s ciljem da ju na pravni način uništi, kad već vojna akcija nije uspjela. Zapravo, tada nismo znali tko je zapravo neprijatelj, iako su njihova nedjela već na veliko bola oči onima koji su željeli gledati.

ZLOSLUTNA "FORMER YUGOSLAVIA"

Raznorazni "mirotvorci" već su tada izazivali nevjericu svojim zahtjevima da Hrvatska srpskoj manjini dade "državu u državi", a teritorij te države pažljivo su čuvali vojnici Ujedinjenih naroda. Već je tada trebalo posumnjati da se nešto gadno događa sa svjetskom mirovnom organizacijom. Nije nam bilo dovoljno ni kada smo vidjeli kako su UN vojnici, iako im je NATO vojska bila spremna pomoći, hladnokrvno prepustili muslimanske civile srpskim koljačima. Kada je taj zlosretni sud napokon formiran, trebalo nam je zasmetati njegovo ime International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju). Iz toga imena nije čak jasno ni da se radi o ratnim zločinima. Ali ono što je najgore i što je trebalo odmah napasti je spominjanje "bivše Jugoslavije", nepostojećeg fantoma pod koji se može sakriti svaka gadost. Trebalo je odmah inzistirati da se umjesto Yugoslavija napiše Hrvatska i Bosna i Hercegovina, jer tamo se je doista vodio rat. Već je tada moralo biti jasno da će glavni zadatak suda biti postavljanje pravnog temelja za formiranje nečeg što bi se moglo zvati "future Yugoslavia".

Nova vlast iz 2000. proširila je ovlasti suda i na akcije "Bljesak" i "Oluja", iako svi znaju da to nisu bili ratovi među državama, nego obračun s bandama koje su formirali lokalni srpski teroristi. Tako je sudac Alphonse Orie došao u prigodu da de facto prizna srpsku terorističku tvorevinu kao državu formulacijom da je to bio "međudržavni sukob u kojemu je Hrvatska napala Krajinu".

MONTIRANI PROCESI POŠTENIM LJUDIMA

Ono što je najgore je ponašanje domaćih sudova koji su, pod pritiskom iz Haaga, a sljedno tome i iz domaće politike, nizom montiranih procesa u kojima je presuda bila već unaprijed poznata, poosuđivali niz potpuno nedužnih ljudi kojima nije dokazano baš ništa. Igrokazi lažnih svjedoka su bili toliko neuvjerljivi i proturječni da im je u pravilu trebalo dvije godine da uvježbaju uloge i koliko toliko usklađeno ih odigraju, pa ni tako "usklađeni" nisu ništa dokazali. Podsjetimo se samo na najčasnija imena koja su tako "staljiniziranim" procesima poslani iza rešetaka: Mirko Norac, Tihomir Orešković i Branimir Glavaš, uz još veći broj manje poznatih imena. Sve je to učinjeno da se dokaže onima iz Haaga da "i mi sudskog konja za europsku utrku imamo".

U SAD postoji pravna uzrečica koja kaže: "Bolje je sto krivaca osloboditi, nego osuditi jednog nedužnog". Danas, međutim, u Europi, barem za Hrvatsku, vrijedi pravilo: "Osudi svakoga tko ti padne na pamet, možda je čak i kriv". Tako sudi Haag, a i domaći sudovi. Žalili smo se na sudove u vrijeme "druga Tita", a u našoj neovisnoj državi događa nam se to isto. Ili drugim riječima, čovjek je najjeftinija životinja koju nije šteta "žrtvovati", osobito ako je Hrvat.

ETO I OPTUŽNICA IZ "REPUBLIKE SRPSKE"

Tako smo dali vjetar u jedra ne samo Haagu da postane još bezobrazniji, nego smo poslužili kao inspiracija sudovima u Srbiji da nasrnu na svoje žrtve, odnosno na robijaše u svojim nacističkim konclogorima u Srbiji koji trajno pate od najperverznijih mučenja kojima su tamo bili izloženi. Štoviše, optužuju se čak i liječnici, dr Vesna Bosanac, pa još i pokojni dr Juraj Njavro zato što zbog srpskih granata nisu mogli dati luksuzni smještaj i kvalitetniju njegu neprijateljskim vojnicima koje su naši branitelji spasili kada su čuli da ranjeni cvile na bojišnici. Kako se ludost, kada jednom krene, ne zna zaustaviti, sada još i samoizmišljena paradržava "republika srpska" ima nešto za reći pa i ona priprema neke optužbe. Zapravo, za sve propale akcije srpske vojske kada god se je ona pokazala kao loše organizirana, nesposobna i kukavička rulja, za svaku njezinu katastrofalnu "bežaniju" treba optužiti nekoga iz Hrvatske i njegovu učinkovitost i hrabrost proglasiti "zločinom".

U posljednje vrijeme se priča da "republika srpska" priprema čak i optužnice za rat u Bosanskoj Posavini iz 1992. godine. Kažu da svoju optužnicu ima svaki zanimljiviji hrvatski branitelj koji je pucao po neprijateljskoj strani. To je vjerojatno i glavni razlog zbog kojega tako silno žele "skinuti s vrata" Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, pa da im vrhovni sud bude u Banja Luci.

OTROVNI PLODOVI DAYTONA

Sve su to otrovni plodovi prljave njive zvane "Daytonski sporazum" kojim je "ukinut" hrvatski narod u Bosanskoj Posavini, a razbojnički teritorij zvan "republika srpska" priznat kao jedan od dva bosanska entiteta. Svi oni koji su potpisali taj sramotni papir morali su znati da popuštanjem zlikovcima ne će stvoriti mir, nego novo zlo i vjerojatno još jedan rat. Oni koji su živi trebali bi se sramiti svojih potpisa (osobito glavni "kum republike srpske" tadašnji predsjednik SAD Bill Clinton). Mrtvima se valjda kosti u grobu okreću od sramote koja je nastala njihovim lakomislenim potpisom. Sjetimo se da je slavni Bill, odlazeći iz Bijele kuće, izjavio da mu je Bosna najveći uspjeh u karijeri. Ako mu je Bosna uspjeh, zamislite kakvi li su mu tek neuspjesi.

Ipak, moguće optužnice iz "republike srpske" mogle bi donijeti i neku korist. Naime, one će na najdjelotvorniji mogući način razbiti jednu od najopakijih laži u modernoj povijesti Hrvata, a to je kleveta da je Posavina pala zato jer su posavski branitelji pobjegli. Pobjeglice nitko nikada ne optužuje za ratne zločine. Tako ispada da nas naš ratni neprijatelj i nehotice spašava od još jedne sramote, a to je sramota laži. Nema gore i bolnije laži nego optužiti junake da su kukavice da bi se prikrili pravi krivci za propast Posavine, vjekovne hrvatske regije u Bosni.

Kada smo spomenuli montirane procese, treba se prisjetiti i ranijih montiranih procesa u kojima su do kraja života zaglavili ljudi iz Drugog svjetskog rata Andrija Artuković i Dinko Šakić. Njima je dokazano samo da su bili ustaše. Prvi je bio ministar unutrašnjih poslova NDH, a drugi upravitelj logora Jasenovac u jednom razdoblju. I tamo smo se naslušali smušenih "svjedoka" koji su pričali kontradiktorne "kaubojske priče". I tamo im je trebalo puno vremena da "usklade uloge".

To opet proizlazi iz još davnije prošlosti u kojoj su prijeki "narodni sudovi" za samo nekoliko sati osuđivali na smrt i strijeljali nedužne ljude poput Mile Budaka, velikog protivnika rasnih zakona koji su u Hrvatskoj na žalost vrijedili zbog pritiska nacista, pa čak i dr Ljudevita Juraka kojemu je jedina krivnja bila to što je supotpisao izvješće da su ljudi u Katinskoj šumi ubijeni oružjem kakvo ima samo ruska vojska. Ubijen je čak i 84-godišnji starac, Rus Germogen, kojemu je jedina krivnja bila to što je bio mitropolit Hrvatske pravoslavne crkve. Sve se to događa zato jer nam se repovi Drugog svjetskog rata vuku sve do danas, što nismo vlastitim snagama istražili svoju povijest kroz djelovanje tadašnje države, nego nam tu "povijest" na svoj način pišu ekstremni mrzitelji Hrvatske kao što je Ivo Goldstein i sl, cementirajući tako definicije koje je "drug Tito" dao i državi i ustašama nazvavši ih "zvijerima u ljudskom obliku koji ne zaslužuju zvati se ljudima". Zapravo je time savršeno definirao  sebe i svoje partizanske koljače. Na žalost, sudovi sve do danas sude po Titovim pravilima.

Na taj trag dali su se navući i aktualni čelnici Hrvatske premijerka Jadranka Kosor, predsjednik Sabora Luka Bebić i osobito predsjednik Republike Ivo Josipović koji izjavljuje da Jasenovac više nije mjesto prijepora iako dobro zna da i te kako ima prijepora samim tim što se negira djelovanje logora nakon pada u ruke partizana, pa bi time ti zlikovci trebali biti za uvijek amnestirani za svoja zlodjela, a ona (zlodjela) trebala bi zauvijek ostati pripisana NDH državi. Tako se još jednom potvrđuje da je onaj koji je gospodar prošlosti ujedno i gospodar budućnosti. Hrvatska i Hrvati ni danas nisu gospodari svoje vlastite prošlosti, pa im zato drugi kroje budućnost.