PUT U EU VODI PREKO "NE"
Moramo biti svjesni da ekonomski posrnula Europa više treba nas nego mi nju, jer u okolini nas je divlji Balkan u kojemu Srbi i dalje snuju "veliku Srbiju" i dok je to tako Europa spava na "buretu baruta", a Hrvatska je "ćebe" (deka) na tom "buretu".
Bliži se taj sudbonosni datum kada bismo mi Hrvati zajedno s ostalim građanima trebali svojim pristankom ući u tu čuvenu Europsku uniju. Je li to ulazak u europski raj zemaljski kako nas uvjerava i bivša i sadašnja vlast, ili smo ponovo "guske u magli" koje srljaju pod nož novih krvožednih gospodara, kako tvrde neki iz tzv. "desnice", ili je realnost negdje u sredini?
Europska unija nastala je manjim dijelom iz romantičnih želja dijela europskih političara iz 50-tih godina prošlog stoljeća koje je predvodio tadašnji francuski predsjednik Charles de Gaule, čija ideja je bila "Europa od Atlantika do Urala", a većim dijelom iz težnje ekstremnih bogataša koji žele bez prepreka bogatiti se dalje sa što manje granica i barijera.
Očito je da se je ostvarila pretežno ova druga varijanta. Vidjevši kako glavni milijarderi udružuju svoje snage u međunarodnom "bratstvu i jedinstvu" pod parolom "milijarderi svih zemalja udružite se u još većoj grabeži", pojedine čak i velike države prema Europskoj uniji zauzimaju obrambeni "guard" kako ne bi postale naivne žrtve opće svjetske pohlepe.
Velika Britanija npr. unatoč prihvaćanja Schengenske granice ima na svojoj granici policijski punkt gdje treba pokazati putovnicu i još ispuniti neki formularčić, ne odvajaju se od svog novca funte, i dalje voze lijevo i stvari mjere miljama, yardima i dr. Po tome zapravo i nisu članica Europske unije, a sada još razmišljaju i o potpunom izlasku.
Francuska je jače uključena u uniju, ima euro i schengensku granicu, ali najviše zanovijeta kod širenja Unije, a na granici prema sićušnoj Andorri u Pirinejima njihovi "posljednji carinski i policijski Mohikanci" pokazuju svoju "moć" prolazećim turistima pretražujući automobile kao da traže atomsku bombu.
Skandinavci opet ili uopće ne ulaze u Uniju kao Norveška, ili ne prihvaćaju Euro kao Švedska i Danska. A da su u dobroj mjeri u pravu pokazuje primjer država koje su uključene u Euro, a nisu to zaslužile, kao što su Grčka, Italija, Španjolska i Portugal, koje svojim "šlamperajem" samo kvare posao sjevernim "štreberima". Od novih članica neke se snalaze bolje (Češka i Poljska), neke su na mukama kao Slovenija, a neke se bacakaju kao riba na suhom poput Mađarske.
Ako ćemo realno gledati, Europa manje sliči nekom gentlemanskom klubu s profinjenim manirama, a više nekoj uličnoj huliganskoj bandi koja ima gruba i jednostavna unutrašnja pravila. Svi su u načelu jednaki, ali se ipak zna unutrašnja hijerarhija koju određuje snaga šake pojedinog člana. Svi se međusobno poštuju, ali samo zbog straha od snage kolege, a ne zbog nekog prijateljstva ili međuljudske ljubavi. Istovremeno svatko bi rado "oderao" kolegu ili više njih, ali se boji protuakcije, pa zato ne poduzima ništa radikalno.
Ako tako realnim očima gledamo na to društvo, što čeka "klinca" koji upravo hvata za kvaku da uđe. Ako je jako miran i mekan, svatko od jačih i starijih može mu kad god zaželi dati "čvrgu" ili "vritanjak" (nogom u tur), tako dugo dok ovaj ne ojača i dok mu to ne dozlogrdi, pa prvoga do sebe žestoko raspali po faci. Tek tada on stječe "ugled" i postaje "naš".
Što su nam do sada radili veliki huligani iz tog društva? Prisjetimo se! Najprije su nam "zabranili" imati svoju državu. Zatim su nam zabranili kupnju oružja i srbijanskim nacistima dali "zeleno svjetlo" da nas zgaze. Zatim su pritiskom na predsjednika Tuđmana zaustavljali svaku koliko-toliko uspješnu akciju hrvatske vojske. Nakon toga su pomoću UNPROFOR-a pokušali trajno podijeliti Hrvatsku poput Cipra na hrvatski i srpski vilajet. Kada su i tu zbog uspješne "Oluje" doživjeli neuspjeh, krenuli su u sotonizaciju Hrvatske, osobito predsjednika Tuđmana kojeg su na neki način uspjeli nagovoriti da na vlast postavi njihove "igrače" Matešu, Škreba i slične, koji su cjelokupni bankarski sustav poklonili svojim gazdama i tako im pomogli da svoju prljavu šapu stave na Hrvatsku.
Bila je to priprema za dolazak "lijevih" kao što su Račan, Mesić i društvo, preko kojih su Hrvatsku smjestili na Balkan i do danas nas drže u "regiji" kojoj ne pripadamo. Nakon toga su sotonizirali "Oluju", kao i žive i mrtve ugledne branitelje i političare državotvorce uključujući i Tuđmana. Mnoge od njih i danas nedužne drže u svojim kazamatima, a druge drži u kazamatima sama Hrvatska čije sudce su "izdresirali" poput policijskih pasa da grizu one za koje gazda kažu da grizu, osobito nedužne ljude koji su bili uspješni u obrani Domovine.
Sve te gadosti mi smo do sada spremno gutali. Sada imamo na vlasti ekipu još boljih "gutača" koji ništa ne će prigovoriti gazdama, što god radili Hrvatskoj. Dok god bude tako, Hrvatska će biti samo mali slatki klinac kojega glade po glavi i zatim mu opale "čvrgu". Hoće li klinac pokazati snagu svojih šaka i kako? Zlatna prigoda pruža nam se upravo sada. Gromoglasno "NE" bilo bi taj spasonosni udarac šakom u glavu najjačih "bossova" kao znak da je i Hrvatska igrač s kojim se ne treba šaliti.
Ako kažemo "NE" to ne znači da nikada ne ćemo biti dio Europe. Naprotiv, dio Europe smo i sada, a svojom snagom mi možemo zauzeti časno mjesto koje pripada uglednima.
Moramo biti svjesni da ekonomski posrnula Europa više treba nas nego mi nju, jer u okolini nas je divlji Balkan u kojemu Srbi i dalje snuju "veliku Srbiju" i dok je to tako Europa spava na "buretu baruta", a Hrvatska je "ćebe" (deka) na tom "buretu".
Europa mora naučiti poštovati Hrvatsku i zahvaliti joj na svemu što je do sada učinila za nju u bližoj i dalekoj povijesti (možda će još ponešto morati učiniti), a onda ćemo ući i zauzeti časno mjesto za stolom. A da bi do toga došlo put vodi preko "NE".
