KOLEKTIVNI AUTIZAM SRBA

Oslobađajuća presuda najsposobnijim hrvatskim generalima pred čijom strategijom je drhtala i bježala moćna srpska armada užarila je emocije posvuda po svijetu, a naravno osobito u Hrvatskoj. Međutim, emocije su bujno narasle i na istoku, ali razumljivo, suprotne nego kod nas. Srbija je u "šoku", "konsternaciji", "ogorčenju" i kako li se sve opisuju ti naleti adrenalina.

Političari su odmah "pokopali" sud u Haagu, a još nedavno su ga hvalili dok je nedužne ljude osuđivao na drakonske kazne. Na ulicama i trgovima su se odmah pojavile egzotične grupe ljudi s već dobro nam poznatim četničkim obilježjima koje su palile hrvatsku zastavu, tražile Srbiju do Virovitice i Karlobaga, "obećavale" da će Hrvatska gorjeti kao i zastava, da će doći "nagodine u Knin", pjevali da će "biti mesa jer će klati Hrvate" i sl.

Za političare radikalskog, dakle četničkog smjera koji su na vlasti nije čudno da su "šokirani". Uostalom, nisu oni sami sebe izabrali na vodeće funkcije. Narod ih je izabrao, pa valjda i taj narod dijeli njihove stavove. Ni ekstremističkim grupama se ne treba čuditi. Oduvijek su bili takvi.

Ali što je s običnim ljudima koji koračaju ulicama Beograda kao i svakog drugog grada na svijetu? Oni se ne mogu načuditi kako to da su "zločinci" oslobođeni. Za njih je to "van pameti", "nemaju reči" i tome slično. Što je najgore, očito je da oni to iskreno misle. Nije to poza ili "figa u džepu", već stvarne emocije. U čemu je dakle stvar? Zašto su oni čija je vojska uzrokovala Vukovar, Škabrnju, Srebrenicu, Prijedor, Dubrovnik, Kosovo, zapravo posijala je smrt antičkih razmjera gdje se je god pojavila, odjednom tako silno šokirani zbog oslobađajuće presude onih čija vojska nigdje nije napravila pokolj, čija je jedna jedina promašena granata ubila čovjeka u kući u Kninu? Jesu li to glupi ljudi, ili su nerealni do rasizma pa misle da srpska vojska smije ubijati koga hoće, a Srbe nitko ne smije ni taknuti?

Čini se da nije ni jedno ni drugo. Srbi naime imaju duboku i razvijenu tradiciju mitologije, praznovjerja i lažnih predodžbi o svijetu koji ih okružuje. Propagandna mašinerija njihove države i medija toliko su izvježbane i precizne u lažiranju stvarnosti da onaj tko se nađe u njihovoj mreži jednostavno ne može misliti drukčije nego onako kako svi pišu.

U Srbiji nema raznolikosti, suprotnih stavova, medija koji postavljaju pitanja. Sva su mišljenja jednoumna. Kada se Srbima ne sviđa stvarnost, oni se povuku u imaginarni svijet svoje mašte i u tom svijetu uživaju u vlastitoj moći, pameti, veličini i žrtvi.

Naravno, svega toga nema u stvarnom svijetu, ali kada jedan narod razvije tako dobro razrađen kolektivni autizam kao što to Srbi "umeju", onda za njih doista ne postoji drukčija stvarnost. Oni su ili sretni, ili šokirani u toj svojoj matrici koju su oko svoje države postavili da bi ih štitila od istine koja boli. Sjetimo se samo kako dugo i uporno pjevaju da je "Kosovo kolijevka srpskog naroda", iako čak i njihovi "istoričari" znaju da srednjovjekovna srpska država nije bila na Kosovu, nego u Raškoj, danas Sandžak. Ali, nekako im je lakše kada u to vjeruju.

Ali život pod "matricom" i u kolektivnom autizmu je opasan. Iz njega je proizišlo mnogo krvavih ratova u prošlim stoljećima. Zato tu pojavu mi kao prvi susjedi ne smijemo popratiti smijehom niti podcjenjivanjem, nego paziti da nam je vojska spremna i oružje ispravno. Naši susjedi smatraju da su samo malo "popušili" u prvom poluvremenu, a u drugom "će da pobede". Ako im se pruži makar najmanja prigoda, pokušat će ostvariti svoje autistične snove.

Zato oprez! Kolektivni autizam Srba nije samo "reč", nego može postati konkretna prijetnja.