„Kršćanski ideal nije isproban te proglašen neprikladnim.
Utvrđeno je da je težak te je ostavljen neisprobanim.“

1. K. Chesterton

           Prije nepunih devedeset godina preminuo je pisac ovih riječi, Gilbert Keith Chesterton. Nazvan je apostolom zdravog razuma. Nakon njega ostalo je golemo blago pisane riječi, budući da je bio književnik, filozof, novinar, polemičar. Rođen kao anglikanac, u 46. godini života postao je katolik. Kako sam navodi razlog u svom stilu: Kako bi se mogao ispovjediti, tj. riješiti se svih svojih grijeha. Kako to biva kod onih koji su prepoznali da život ne može nastati niti biti življen bez Boga, njegove riječi obuhvaćaju sva vremena. Promatrajući kako protivnici Crkve pišu i govore o njoj, došao je do zaključka kako često u tim napadima proturječe samima sebi. Naravno da se ova izjava ne odnosi samo na one koji su odlučili živjeti u nevjeri i agnosticizmu nego i na sve one koji su kršteni i žive svoju pripadnost Crkvi više ili manje vjerno i ustrajno. Čovjek koji vjeruje zna što treba činiti kao vjernik i u čemu treba biti redovit i ustrajan. To je nedjeljna sv. Misa, svakodnevna molitva, prihvaćanje svakodnevnog križa i sv. Ispovijed. Kad god se netko pohvali da je vjernik, treba ga upitati je li redovit na nedjeljnim sv. Misama i ispovijeda li se. Jer to je kriterij vjere i života s Bogom. Ovaj ideal vjere zahvaća i sve nas. Budući da redovito upadamo u istu napast da smo dovoljni sami sebi, zaboravljamo na Boga u svom životu. Jer vjera nije samo skup obaveza nego i svijest da živimo zajedno sa Bogom. Da se ništa ne događa bez njegovog znanja i dopuštenja. I da svaka naša i najmanja riječ i raspoloženje, a o postupcima ili propustima da i ne govorimo, ima svoju težinu pred njim. Naravno, najčešća naša slika o Bogu jest da je on sudac. Da zabranjuje mnoštvo stvari koje nam se čine normalnima. Da ograničava našu slobodu. A pri tom se zaboravlja da je Bog stvorio sve što nas okružuje. Sve ono čim se koristimo da bi smo si pomogli u životu. I da je to učinio iz ljubavi, a ne kako bi nas sudio prema svakom našem koraku. Bog je učinio još i više. Sam je postao jedan od nas. Sam je učinio sve ono na što nas poziva da činimo u svom životu. I to je učinio da mi ne bismo osjećali teret besmislenosti već da znamo kamo i kako trebamo krenuti u pojedinim trenucima naših života. Naš stav prema Bogu često je neizgrađen. Ostajemo na nekakvom djetinjem poimanju Boga. A to ne ide kad počnemo svijet gledati očima odraslih, tj. kada steknemo zrelost i iskustvo. Srećom, Bog nas uvijek očekuje bez obzira na naše godine i bez obzira kako daleko od njega otišli. Svake godine, po nekoliko puta pozvani smo da opet obnovimo vjeru u sebi i nastojimo ostvariti ovaj ideal za koji je Chesterton primijetio da mnogi misle kako je nedostižan. A to je naše nastojanje da idemo s Bogom. Jedno od tih vremena svakako je Došašće ili Advent. Znamo da je to vrijeme u Crkvi u kojem se pripravljamo za Božić. Da u tom sudjeluje cijela Crkva, a zajedništvo uvijek ima jači blagoslov - priliku da dopustimo Bogu da nam priđe bliže. Nekako je to vrijeme radosti i iščekivanja izraženije. Pa zašto se onda ne bismo pripravili na pravi način? Onako kako smo pozvani živjeti svoj život. Sami se uvjerimo, a onda i posvjedočimo da Kršćanstvo nije pretežak teret nego radost i da njegov ideal nije nedostižan. Pomoliti se, poći ustrajno na nedjeljnu sv. Misu, primijetiti svoje bližnje u potrebi i pomoći im, pomiriti se sa svojim bližnjima ili bar pokušati oprostiti… Sve je to dio onoga ideala koji mnogi smatraju preteškim ili, još gore, nemogućim. A nije nemoguće. Jer bez toga temelja sve vijesti koje nas okružuju postaju nepodnošljive, a svaku nevolju doživljavamo kao tragediju. I kao što smo do svega onoga što nam je važno došli kroz teškoću i odricanje, tako je potrebno da se odreknemo malo i samih sebe kako bi Bog mogao doći u naš život. Potrebno je smanjiti one navike koje nas tako lako odvlače u gubljenje vremena kako bi smo primijetili i obradovali se činjenici da vremena ipak imamo. Potreban je napor da primijetimo i prihvatimo kako je radost iščekivanja kroz Došašće te radost samog Božića, u stvari, Božji poklon nama. Jer Božić je radostan zato što osjećamo da nam je Bog blizu. I zbog te blizine i mi želimo biti blizu jedni drugima. Prava radost nema drugog izvora osim u Bogu. Siguran sam da nisam rekao ništa novo. Sve ovo znamo po iskustvu i po svojoj savjesti. Ali na nam je da kroz sve ovo poklonimo Gospodinu onaj dar koji mu mi možemo darovati – ustrajnost u svakodnevici, strpljivost s bližnjima i sa sobom, pouzdanje u Njega samoga. Njegova blizina uzrok je snage u nevolji i radosti u našim susretima.

Neka Vam je sretan i blagoslovljen Božić i radosna Nova godina! Gospodin vam dao svoj mir.

 Fra Josip Grubišić