Držite se dakle!
Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti,
potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! 
U svemu imajte uza se štit vjere:
njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga.
Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju.
Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite.

Ef 6, 14 - 18

Hvaljen Isus i Marija!

Korizma je posebno, posvećeno vrijeme koje traje 40 dana. Četrdeset je značajan broj. U sv. Pismu. Četrdeset godina su Izraelci u pustinji čekali ulazak u obećanu zemlju, četrdeset dana postili su Mojsije i prorok Ilija. I neposredno je važno za korizmu: Isus je četrdeset dana postio u pustinji prije nego što je đavao pred njega stavio napasti da napusti Božje poslanje i zamijeni ga ljudskom slavom. Četrdeset godina je ujedno i radni vijek jedne generacije. Broj četrdeset označava očekivanje i pripravu.

Mi živimo o svakoj Božjoj riječi jer smo po njoj i nastali. Zato je naše srce nemirno dok se ne smiri u Gospodinu. A tu nam je kroz ono vrijeme u pustinji pred očima Isus. On je odveden u pustinju kako bi bio iskušan. Tek kad je nakon posta ogladnio pristupa mu napasnik kako bi mu takvom izmučenom ponudio nešto sasvim drugo nego što je bilo Isusovo poslanje u ljubavi. Isus je odbio svaku napast: i da čini čudesa radi sebe i da čudesima uzdiže samo sebe i da se pokloni zloduhu kako bi dobio sva kraljevstva svijeta. Nakon što je pobijedio napasti pristupaju mu anđeli i on okrijepljen od polazi u svoje poslanje – biti Otkupitelj.

Korizma je zato vrijeme koje i nas pripravlja za životnu borbu kojom stječemo vječnost. Znamo i sami na koji način se nastojimo opustiti i odmoriti od svakodnevice: navikavamo se na to da bježimo od stvarnosti misleći da ćemo se tako opustiti i imati snage za dalje. Međutim, opustiti se možemo samo tako da ovdje gdje jesmo nadvladamo svakodnevnu brigu i okrenemo malo svoje srce i svoju pažnju na drugu stranu. A to ne možemo bez žrtve, bez truda, bez prihvaćanja križa. Kad nam Bog daruje ili uslišava našu molitvu onda nas pripravlja da taj dar primimo dostojno i da ga zadržimo u svom životu. Takav dar ne možemo primiti niti zadržati ako smo rastreseni. Jer Bog daje kako bismo tim darom služili svojim bližnjima. Nijedna priprava ne može proći bez muke i bez odricanja. Znamo kako nas u mnogim situacijama života najviše zbliži nevolja kroz koju zajedno prolazimo. Upravo kad je teško ne možemo zadržati svoje maske koje koristimo u svakodnevnom životu, već se navikavamo u potrebi pomagati i primiti pomoć od naših bližnjih prihvaćajući ih takvima kakvi jesu.

Zato je potrebna pokora u vremenu priprave. Kako bi smo dragovoljno od sebe oduzeli na neko vrijeme ono na što smo navikli i tako malo otežali svoj život. Nije važno jesmo li odlučili više postiti ili se odreći nečega što nam je postalo dio svakodnevice, a nije nam toliko važno. Važno je da nastojimo upoznati onu masku koju smo stavili na svoje lice kroz svoje želje, ambicije i planove. Važno je u tom vremenu uz Božju pomoć upoznati sebe i prihvatiti se kakvi jesmo. Važno je vidjeti da nismo puno bolji od naših bližnjih i pomiriti se sa tom činjenicom. Tada ćemo znati čega se trebamo odreći počevši s vremenom Korizme i nastavljajući kroz cijeli život. Korizma nije neko omeđeno vrijeme u kojem ću činiti neku žrtvu od Pepelnice do Uskrsa. Korizma je priprava za cijeli život. I ona odluka koju donosimo u Korizmi treba biti put prema plemenitom cilju. Odricanje, post, milostinja nisu svrha samima sebi. Oni su spremnost da prihvatimo svoje granice, veličinu Božju i veličinu naših bližnjih. Isus je naglasio da nas je poslao u borbu. Borbu sa nama samima. Jer znati da smo grešni i sposobni pogriješiti, uvod je baš u tu borbu. Ako se odreknemo te borbe, gubimo sve. Najlakše je pustiti se jer „tako rade svi ostali“. Takav stav donosi loš plod: počinjemo se pitati gdje je Bog, a ne shvaćamo da smo otišli mi od njega, a ne on od nas. Zato nam Pavao pruža sliku oklopa u našoj borbi za vječnost. Taj oklop je naša vjera, naš život sa Bogom, naša ustrajnost u molitvi i u čitanju sv. Pisma, naš redoviti sakramentalni život, naše opraštanje našim bližnjima, nošenje našega križa.Jer pripraviti se za borbu, nije ni malo ugodno. Niti jedan trening nije lagan već je uvijek test naših granica. Tako nam i Bog kroz kušnje našega života i Crkva kroz posvećena vremena želi pokazati kako da vidimo koliko vjerujemo i koliko je naše pouzdanje u Boga.

I ako se pokaže da nismo uvijek na onoj visini života na kojoj mi sami mislimo da jesmo, to nije nikakva tragedija. Uvijek možemo krenuti od početka. Jer najveća Božja želja jest upravo da se spasimo i da s njim budemo u vječnosti za koju smo stvoreni. Jer jedino uz Boga naš život ima smisla. I jedino u Božjem društvu naše je srce mirno.

Gospodin vam dao svoj mir!

 Fra Josip Grubišić, gvardijana Franjevačkog samostana u Cerniku