PREMA NOVOJ IZDAJI
Nakon elegantnog prepuštanja hrvatskih štediša Ljubljanske banke pohlepnim "sosedima" sa zapada, kmetski iskompleksirana hrvatska Vlada, na inicijativu zlosretne ministrice i uništavačice vlastite države Vesne Pusić, a s kasnijim pokrićem i samog premijera Zorana Milanovića koji se s njome uvijek slaže, strelovito se kreće prema novoj rasprodaji hrvatskih državnih interesa. Još se tinta nije osušila sa sramnog kapitulantskog papira sa Slovenijom, a sada je na vidiku nova predaja i to pred kime, doli pred barbarskim agresorom koji je pred samo dvadesetak godina divljački razorio ovu zemlju oružjem koje smo mu mi kupovali puna četiri desetljeća i poubijao nas, njihove financijere i hranitelje.
BI LI MRTVI "POVUKLI TUŽBU"?
Naravno, ne treba biti jako pametan pa primijetiti da se radi o nagovještaju odustajanja od tužbe za genocid. Srbija sa svog aspekta to doživljava kao "uzajamno odustajanje od tužbi", ali i to je "lažnjak". Srbijanska "tužba za genocid" ne sadrži nikakav argument, doli nekoliko izoliranih incidenata u kojima su pobijeni ljudi srpske narodnosti pod raznim okolnostima. Sud u Haagu je pronašao 44 osobe koje su ubijene i mogu se smatrati žrtvama zločina, ali i među njima ima mnogo onih koji su nosili uniformu ili dijelove uniforme ili su u rukama držali oružje, a takvi se ne mogu smatrati civilima.
S druge strane je grozni organizirani zločin sustavno i precizno isplaniran u vojnim i političkim institucijama Srbije i proveden dosljedno i do kraja gdje je god bilo moguće. Čini se da treba ponoviti i ponavljati još 1000 godina, jer opet se pokušava zaboraviti što se je dogodilo. Evo tog strašnog spiska mjesta krvoločnosti nad nedužnima iz 1991. godine:
BAĆIN, BALINCI, BAPSKA, BERAK, BOGDANOVCI, BRUŠKA KOD BENKOVCA, ČAGLIĆ DONJI, ČANAK, ČETEKOVAC, ĆELIJE, ĆORCI KOD VRHOVINA, DALJ, DREŽNIK-GRAD, DRNIŠ, ERDUT, ERVENIK , GLINA, GLINSKA POLJANA , GLINSKO NOVO SELO, GRABOVAC, HUM, ILOK, IVANOVO SELO, JASENICE, JOŠEVICA KOD GLINE, KIJEVO, KLANAC, KORLAT, KOSTAJNICA, KRALJEVČANI, KUSONJE, LASINJA, LIPIK, LIPOVAČA, LISIČIĆ, LOVAS, LOVINAC, MAJA, MEDVIĐA, NADIN, OKLAJ, OTAVICE, PAKRAC, PECKA, PETRINJA, PIRAMATOVCI, PULJANE, RAZVOĐE, SABORSKO SELIŠTE, SKELA, SMILČIĆ, SMOLJANAC, SONKOVIĆ, SOTIN, STRUGA, ŠIROKA KULA, ŠKABRNJA, ŠOPOT, TENJA, TORDINCI, TOVARNIK, VAGANAC, VELIKA PERATOVICA, VIDUŠEVAC, VOĆIN, ZEMUNIK DONJI, ŽITNIĆ.
Naravno, izdvojeno izvan i iznad svih tih mjesta stoji grad herojstva, ali i grad zvjerstva, kako se s koje strane gleda – VUKOVAR. I dok se o Vukovaru i njegovim stratištima Ovčari, Borovom selu i drugima mnogo toga zna jer je medijski istaknut i ne može ga se previdjeti i prešutjeti, dotle se malo zna o manjim gradovima i selima u kojima su srbijanski agresori, ali još češće domaći "komšije", ubijali "sve što počinje sa h", a ponegdje i sve koji nisu Srbi.
To, naravno, nisu sva stratišta i sve klaonice na kojima su srpski krvnici tamanili sve što nije srpsko u bezglavoj vjeri da su pobjednici i da žrtva ne će smjeti, baš kao ni nakon 1945. godine, ni pisnuti o tome što joj se je dogodilo. Ali, razvoj situacije nije bio po njihovoj mjeri i sve se je manje-više saznalo. Sada se, međutim, kreće s novom taktikom. Ajde da sve zaboravimo. Svi smo pomalo radili zločine. Šta ćete, beše građanski rat, pa smo se malo zaneli. Ajde da sada opet budemo drugovi. I vidi čuda, za tu suludu ideju srbijanski propagandisti uvijek nađu "ovcu" spremnu prodati vlastiti narod i državu.
Zaprepašćujuća je okrutnost i sadizam prilikom likvidacija ljudi. Bez ikakve grižnje savjesti ubijani su starci i preko 90 godina, kao i djeca. Starci uključujući i jedva pokretne invalide, ubijani su u svojim kućama, a nije bila rijetkost da im je kuća zapaljena, a palikuće su znali da je domaćin živ u kući i da ga živoga spaljuju.
Broj ubijenih za agresore nije uopće bio važan i on se je "pragmatično" mijenjao "u skladu s potrebama". Ubijalo se je onoliko koliko je potrebno da se "očisti" neko selo, prema lokalnim "potrebama". Tamo gdje je vojska (JNA) imala potpunu kontrolu nad lokalnim četnicima moglo se je organizirano "evakuirati" (istjerati) vlasnike kuća iz njihovih domova i odvesti ih na sigurno, a kasnije spaliti njihove kuće. To se može smatrati "blažom varijantom" ili pričom koja ima "happy end".
Mnogo je teže bilo onima koji su ostali kod svojih kuća vjerujući da se nikome nisu zamjerili i da nitko nema razloga ubiti ih. Kakve li zablude! Svaki Hrvat koji se je zatekao u "srpskom" selu ili svako hrvatsko selo sa svim žiteljima koje se je usudilo postojati na području koje je trebalo biti u sastavu "velike Srbije" samim svojim postojanjem "zamjerilo" se je provoditeljima te bolesne zamisli o velikoj Srbiji sa svim Srbima u jednoj državi etnički očišćenoj od svih koji nisu "naši".
Ti su ljudi bili izloženi svakodnevnom teroru, istjerivanju iz vlastitih domova, odvođenju na robovski rad uz "uzgredno" batinanje, odvođenje u novokomponirane "zatvore", odvođenje mladih žena na silovanje i još obilje sadističkih "specijaliteta", da bi sve zajedno u konačnici završilo ubojstvom svakoga tko nije Srbin. Poneka je osoba imala "sreću" izvući živu glavu ako je bila u srodstvu s nekim Srbinom ili je bila u braku sa Srbinom ili Srpkinjom. Tada su zlotvori propustili ubiti takvu osobu vjerujući da će im se iz te obitelji rađati novi Srbi, pa će im biti od koristi.
ZLIKOVCI ŠEĆU ULICAMA
Iskustva ljudi koji su preživjeli taj velikosrpski nacistički i rasistički pakao su jezovita. Mnogi i danas proživljavaju traumatične događaje iz tog doba. Neki od užasa iz tog vremena ne mogu ni pričati o njima. Neki se zatvaraju u svoju "ljušturu" iz koje kao iz nekog "bunkera" ljudske duše samozatajno vegetiraju.
Ali najgore je od svega kada žrtva na ulici susreće svog nekadašnjeg mučitelja ili čak ubojicu vlastitog djeteta koji mu se podrugljivo cereka u lice, jer njemu je hrvatska država velikodušno "oprostila". Iako postoje mnoge kaznene prijave zbog ratnih zločina, zlikovcima se ne događa ništa.
Da apsurd bude veći, u policiju je u doba zlosretne Račanove vlade primljeno oko 1.000 policajaca Srba, dok je isto toliko prvih hrvatskih redarstvenika, hrvatskih branitelja, otpušteno. Što je najgluplje, ti ljudi, iako rade u hrvatskoj policiji, ne doživljavaju Hrvatsku kao svoju domovinu, nego samo kao izvor prihoda. Zato ne žive u Vukovaru, nego u Srbiji. Svaki dan dolaze na posao u civilu, oblače hrvatsku uniformu i odlaze raditi. Na kraju radnog vremena skidaju uniformu i odlaze kući u – Srbiju. Mnogo ih je i u pograničnoj policiji, pa ispada da Srbi nadziru i srbijansku i hrvatsku stranu granice.
Ako u blizini Vukovara malo prejako pritisnete gas, može vas zaustaviti onaj koji je u okupiranom Vukovaru pjevao – "klaćemo Hrvate". Neki visokopozicionirani "funkcionari" u "republici srpskoj Krajini" i danas imaju važne položaje u lokalnoj upravi, a jedan "srpski vojni lekar" u Vukovaru je saborski zastupnik. Vrhunac cinizma je da onoga tko protiv toga digne glas, hrvatski mediji i neki drugi odmah optuže za "prebrojavanje" ili čak "ksenofobiju".
Na poslijetku, kao točka na "i", ti zlikovci se uredno popisuju na popisima pučanstva, glasuju na lokalnim izborima (naravno za srpske stranke) i na temelju njihovog broja, a zbog nedostatka poubijanih Hrvata i traume preživjelih koji više ne mogu živjeti u Vukovaru, sada se u tom gradu preplavljenom krvlju mučenika uvodi – ćirilica.
SRBIJANSKA TUŽBA JE "PRAZNA PUŠKA"
Dakle mi, hrvatska strana, imamo stvarnu tužbu protiv Srbije za genocid za koji imamo dokaze da je provođen smišljeno, planski, s nivoa državnog vrha i sa ciljem uništenja Hrvata na cijelom području pod srpskim nadzorom, poželjno do Virovitice i Karlobaga. S druge strane, srbijanska strana ima "praznu pušku" s nekoliko izoliranih lokacija na kojima su počinjeni pojedinačni zločini, pa i kod nekih od njih nije sigurno da se je radilo o zločinima. Drugim riječima, "uzajamno povlaženje tužbi" zapravo je jednostrano povlačenje hrvatske tužbe, jer Srbija doista nema ništa.
Ako li Srbija u svoju tužbu uvlači još i događaje u Drugom svjetskom ratu, time još dublje ulazi u blato svoje prljave prošlosti. Oni dakle hrvatskoj strani dodaju "loptu na zicer" da poentira objašnjavajući cijelome svijetu tko je nad kime napravio genocid i u tom razdoblju. Naime, Srbi u Hrvatskoj su i tada imali gotovu i naoružanu paravojsku još prije rata i odmah nakon proglašenja NDH krenuli su u akciju formirajući sličnu "krajinu" kao i 1991. g. i "očistivši" sve što im je bilo u dosegu od svega srpskog. To su bili srpski fašisti jer su surađivali s talijanskim fašistima i to je taj slavni "ustanak", a zapravo fašistička pobuna protiv Hrvatske. Tek tada je NDH krenula u osvetničke akcije (na ljutu ranu ljuta trava), a te je zločine komunistička propaganda višestruko napuhala.
Štoviše, hrvatska strana može još i objasniti kako je u kraljevini Jugoslaviji počinjen genocid nad Hrvatima i to ne samo jednostavnim ubijanjem, nego i masovnim prevođenjem na pravoslavnu vjeru, čime je svaka takva osoba automatski postala Srbin odnosno Srpkinja. U uvjetima upropaštenog tadašnjeg gospodarstva to su postizali postavljajući uvjet da za prijem u državnu službu treba biti Srbin.
PROPUŠTAMO PRIGODU DA OBJASNIMO SVIJETU PROŠLOST
Također bi se moglo objaviti "urbi et orbi" da je najveći zlotvor u hrvatskoj povijesti, zloglasni "drug Tito" za kojeg se ne zna ni koje je doista nacije bio, ni je li je bio jedan ili više njih, sa svojim komunistima pobio najmanje 500.000 Hrvata nakon rata, potpuno nemoćnih i razoružanih ljudi, pretežito muškaraca u plodnoj dobi, s očitom željom da se presiječe biološki temelj za opstanak hrvatske nacije.
Podatak od pola milijuna bešćutno poubijanih ljudi je pouzdan, jer ga je u novinama "Politika" u šezdesetim godinama objavio jedan od najzloglasnijih komunističkih ubojica Aleksandar Ranković. Sam Tito se je još u svibnju 1945. godine osobno u Ljubljani pohvalio da je pobio 200.000 "neprijatelja", a još toliko ih je "pohvatao", a zapravo predali su mu ih Englezi.
Ono što je u tadašnjem genocidu najbolesnije nije čak ni samo ubijanje, pa čak ni strašan broj ubijenih, nego nevjerojatan užitak u ubijanju i smišljanju najbolesnijih načina polaganog ubijanja ljudi u najstrašnijim mukama. U tom partizanskom arsenalu našlo se je i takvih užasa kao što su vađenje očiju žlicama, rezanja muških spolovila ili ženskih dojki, zabijanje čavala u ljudske glave, pa čak i kanibalizam (jedenje svježeg ljudskog mozga. Bilo je još i koječega drugog, ali i ovo je dovoljno odvratno. To smo Božjom voljom saznali jer su se neki krvnici pred smrt pokajali i ostavili ta jeziva svjedočanstva koja se odnose na jedno od najužasnijih mjesta na svijetu, Kočevski Rog u Sloveniji. Istine radi treba reći da su u to vrijeme ubijali komunisti, dakle ne samo Srbi. Štoviše, u Kočevskom Rogu najokrutniji i najbrojniji ubojice bili su baš hrvatski komunisti i jedva punoljetni skojevci.
Sve te šanse da se jednom za sva vremena objasni povijest i time stavi točka na taj tužni dio hrvatske prošlosti propadaju sa smiješnim "uzajamnim povlačenjem tužbi za genocid". Ali ni tu apsurdima nije kraj. Ako je vjerovati medijima, tužbom za genocid Hrvatska nije ni tražila da joj Srbija plati ratnu odštetu za silna razaranja po lijepoj našoj i za sve patnje koje smo tada pretrpjeli zbog ludorije zvane "velika Srbija". Ako je doista tako, onda gotovo pa i nema smisla voditi međunarodni spor, jer ni kada bismo ga dobili, osim informacije svijetu što se je doista dogodilo, ne bismo dobili ništa. Uostalom, tu informaciju ionako već imaju svi oni koji ju trebaju, a širokoj je javnosti daju "na kapaljke", koliko procjenjuju da je u njihovom interesu.
U ZAGRLJAJU "KOMŠIJE" KOJI MISLI DA JE OGULIN SRPSKI
I sada u toj "komediji apsurda" dolazi nam u posjetu radikalni srbijanski ministar koji je ne tako davno zborio, praćen gromoglasnim aplauzima, o "srpskom Ogulinu". Tko ne vjeruje neka u Youtube upiše: Aleksandar Vučić Ogulin. I ne samo da se "komšija" ne kaje, nego nam još i dijeli lekcije: "Prošlo je 18 godina, deca su odrasla, hajde da se više ne svađamo, pa da se volimo".
Naravno, on odmah nailazi na oduševljeni zagrljaj svoje "komšinice" koja mu na sam spomen da će otkriti gdje leži nekoliko mrtvih tijela hrvatskih mučenika obećaje "bratsku ljubav bez granica". I opet bi se tu mogao primijeniti onaj vic iz prošlog broja o Hasi, Fati i 2.000 eura. Srbija je trebala Hrvatskoj dati sve podatke o svim ubijenima kao izraz kajanja, bez ikakvih uvjeta i protuusluga, a k tome i svu dokumentaciju o ratu, ali i hrvatsko vlasništvo iz prošlog rata, između ostalog arhivu NDH-a, dokumentaciju o Jasenovcu, kao i dokumente hrvatskoga genija Nikole Tesle koje su na prijevaru uz pomoć već spomenutog "druga Tita" davno odvezli u Beograd gdje im nikada nije bilo mjesto. Tek tada bi imali pravo očekivati malo više povjerenja od hrvatske strane. Tek tada bismo mi mogli pomisliti da su "komšije" bar malo iskreni.
Ovako, oni su nam dali mrvice za koje smo im mi široko otvorili i srce i kesu, ne bismo li se opet "voleli" s našom braćom sve do trenutka kada će oni opet procijeniti da nas ponovo mogu poklati. No bez obzira na Vladu i njezine "bisere", narod nije tako glup da ponovo zaboravi. Ovaj put sve je zapisano u knjigama. Ovaj put ne može se zaboraviti. Godina 1995. nije ni slična 1945-toj. Dovoljno smo pametni da znamo da sa Srbijom treba biti toliko oprezniji, koliko je ona "finija i prijateljskija". Jer kad je "najslađa", najopasnija je da nam ponovo zabode nož u leđa. Takvi su "komšije". Barem dok se ne uvjerimo u suprotno. A do tada će potrajati.
